Štovani prijatelji i štioci, ovaj članak Vam pišem sa malim „delay“-em, a iz razloga što sam se jučer baktao sa pušenjem i nepušenjem, iznervirano usmjerivši oštricu tipkovnice na pogrešni cilj, odnosno Zakon o zabrani pušenja ili kak' se već zove, a što je predlagatelju/donosiocu zakona i bio cilj (da li vas ovo „predlagatelj/donosioc“ asocira na ono: Kadija te tuži, kadije ti sudi?)! Da skrene pozornost javnosti na marginu, odvlačeći naš fokus od bitnih kancerogenih društvenih pojava! Izgleda da je uspio, ali ne za dugo!

Dana 08.11.2008.g., u subotu, u 12,00 sati na Trgu Bana Jelačića održavao se rock-koncert posvećen pokojnom mladiću Luki Ritzu, ubijenom iz najnižih pobuda na krajnje mučki način, bezrazložno, i to nažalost od strane svojih sugrađana i vršnjaka koji su se, prema vlastitom priznanju, htjeli malo „zabaviti“(?!).

Koncert je reklamiran danima unaprijed, preko, opet nažalost, malog broja medija, a posebno ističem HTV kao najneagilniju TV kuću glede te problematike. Ali obzirom da se radi o HTV, čuđenju nema mjesta. Da je bila u pitanju kazališna predstava u kojoj glumi, recimo, neki ženski potomak nekog ljubitelja satova, vjerojatno bi se i Dnevnik odgodio kako bi se mogao produljiti reklamni spot. No, na stranu HTV, nisu se niti druge TV kuće baš pretrgle od reklama, obzirom da udruge koje su organizirale koncert nisu financijski potkovane za zlata vrijedne reklamne sekunde. Svjetla točka bile su razne lokalne radio postaje, na čijem programu je koncert više puta najavljivan, kao i jumbo plakati po cijelom gradu. Došao je 08.11., podne, koncert je počeo, a na koncertu posvećenom sprečavanju nasilja i povećanju tolerancije među mladima (a vrijedi i za ostatak populacije, ništa manje nasilnom u većini slučajeva, također bezrazložnih), te istovremeni apel za promicanje navedenog.

Na koncertu se skupilo 1500 (slovima: tisuću petsto) osoba raznih dobnih skupina, ali mahom mladih, Lukinih vršnjaka, prijatelja, poznanika, kolega, ali i standardni broj znatiželjnih prolaznika kakvih nađete na svakoj manifestaciji na Trgu. Moja malenkost, priznajem, nažalost nije bila nazočna, obzirom da sam bio spriječen neodgodivim poslovnim obvezama. I….? Što kažete na tu „masu“ ljudi koji su došli dići svoj glas i reći svoje NE nasilju među djecom, ali i svima ostalima, na ulicama našeg, nekada bijelog Zagreba? Mislim da je brojka sramotno mala, ili se ljude jednostavno NE TIČU TUĐE SUDBINE, koje, slijedeći aktualne trendove u gradu, u bilo kojem trenutku mogu sustići njihovo dijete, njihovog bližnjeg, njihovog susjeda, rođaka…..A vođeni mišlju: ma to se meni nemre dogodit, ja sam pametan i oprezan i uvijek znam di su mi klinci! Brus! Nemaš pojma di su Ti klinci, jer Ti prodaju muda pod bubrege, zahvaljujući mobitelu! Kao, ja sam tu i tu, a zapravo se nalazi na sasvim drugom tulumu u desetom kvartu! Doduše, u moje vrijeme nije bilo mobitela, pa se starcima nismo ni javljali, ali nisu se niti ovakva sranja događala, niti je bilo toliko mjesta za izlaske! Uglavnom, bezočno i sramotno malim brojem posjetitelja koncerta, osramotili smo i sebe i svoj grad pred Lukinim roditeljima, a priznajmo si, osramotili smo se i pred samim sobom, pokazujući koliko nam je do svega toga stalo! Dakle, može nas biti sram! Zbog tih razloga ovo i pišem, a možda i zbog grižnje savjesti zbog svoje, ali i sveopće pasivnosti i ravnodušnosti, čiji smo svi mi djelomični sudionici, htjeli mi to priznati ili ne! Ali jesmo, to je neoboriva činjenica! Jadno, tužno, bolno i, što je najzabrinjavajuće, istinito!

A spominjući mobitele, prelazimo na drugi dio članka o zaista važnom događaju u našem gradu. Naime, radi se o tehnološkom čudu koje je nakon željnog i žudnog isčekivanja napokon stiglo i u naš grad, dokazujući nam da smo i mi u vrhu tehnološki naprednog bijelog svijeta. Stigao nam je dugo i željno očekivani iPhone G3, unaprijed predodređen kao statusni simbol jer tko ga ima taj je „in“, ostatak su „luzeri“! Valjda! Ja sam luzer!

Dan prije navedenog koncerta za Luku, u petak 07.11., počela je prodaja skupe snobovske statusne igračke, i to u Zagrebu, samo u T-Com centru na Trgu Petra Preradovića, a od 08.11. počela je prodaja i na svim ostalim prodajnim mjestima. Kolone izbezumljenih kupaca, drhteći od želje i žudnje (a čini mi se i od hladnoće, jer u 5 ujutro hoće bit malo friško!) da ga samo dotaknu i kažu: Moj je, samo moj! (iako se, uzgred rečeno, polovica tih blesana, jer kako ih drugačije nazvati, ni ne znaju baš u potpunosti služiti tim čudom tehnike, a zapravo zastarjelom spravicom u SAD i EU) su od ranog jutra, po prekrasnoj jesenskoj kiši čekali satima da dožive spoj i simbiozu svog primitivnog organizma sa naprednim dostignućem tehnike! Čekali su u stotinama, a za cijenu u tisućama! Digao se i poneki kredit, jer neće mali Pero Štefov imat taj „ifon“, a moj Jurica ne, a to nikako! Pa ni moj Jurica zadnja bijeda! Imal ga bu, makar ja nebum gablal dva mjeseca! Ili: Ma moram ga imat, Aida ga je dobila od onog Talijana sa Zrća još prošlog ljeta, pa nebum ja zadnja krava kaj ga nema (o načinu nabave love za predmetnu spravicu od strane imaginarne mlade dame ne bih ovom prilikom, jer tema članka nije ćudoređe ženske čeljadi, mlađe!).

I tako, ljudi su pokupovali te svemoguće spravice, neki ga spremivši u torbu mrko gledajući oko sebe budnim okom kao Tihi i Prle, nebi li ugledali nekog, zamisli, okorjelog kriminalca, koji bi mu možda mogao ukrasti taj mračni predmet želje! Drugi su ga ponosno objesili oko vrata sveudilj bjesomučno tipkajući, unoseći brojeve, surfajući internetom, šaljući mailove (al će bit „jadna mi majka, što učinih? Odakle mi lova za račun?“ kad dođe prvi računčić, naizgled povoljne tarifne opcije), proučavajući mogućnosti „čuda nad čudima“ do te mjere da su neki, navodno, morali i vodom polijevati ekran i tipkovnicu radi smanjenja pregrijavanja! Ali…e, hebi ga, uvijek se mora nasrat to neko „ali“! Šta sad, ali, pa ali! Šta „ali“?

Ali zaboravili su na koncert na Trgu, ili ih nije bilo briga, ili su jednostavno bili zaneseni novom snobovskom igračkom, da su zaboravili na svijet oko njih. Naravno da takvi ovo neće čitati, a kada bih mogao samo bi ih želio podsjetiti da je Luka mrtav zbog mobitela, običnog, za praktične svrhe, ne za iskazivanje statusne ili financijske stube društvene, kod nas nažalost izopačene hijerarhije vrijednosti ili imovinskog stanja (legalno stečenog?). Mrtav je i zbog nekoliko kuna i nečijeg, sada hvala Bogu i MUP-u znamo i čijeg, obijesnog igranja gospodara života i smrti. Uzbuđeni kupci nisu svjesni, ili ne žele biti svjesni da oko nas još ima takvih individua koje si materijalno ne mogu priuštiti taj statusni simbol, ali će ga, čvrsto su odlučili, nabaviti prvom prilikom, ne birajući cilj i sredstvo, te ne hajući za posljedice. Jednostavno ga žele imati, kao i njihovi aktualni vlasnici! Samo što ovi prvi imaju jače argumente, široj javnosti poznatije kao „baseball“ palice ili Dr. Martens cipelice!

 Ne daj Bože da sam u pravu, ali možda je i netko od kupaca čudotvorne spravice koja nas dijeli još samo korak-dva od „Enterprise“-a i Zvjezdanih staza, ili još gore, njegovo dijete, potencijalni „donator“ svog iPhona G3 prethodno spomenutim spodobama, a za uzvrat možda prođe i samo sa razbijenim nosom. Pa šta, svi smo imali razbijen nos, bar mi muški, ni to baš tak strašno! A nedavna prošlost nas još bolno podsjeća da može biti i malo gore od razbijenog nosa, ali glazba koja je dopirala sa Trga Bana Jelačića i poruka koju je nosila sa jesenjim povjetarcem i pokojom kišnom kapi, koje su kao suzama za Lukom polijevale grad, ta glazba i poruka nisu došli do ušiju i svijesti ponosnih vlasnika iPhona G3 obuzetih potrošačkim i snobovskim sladostrašćem u odnošaju sa uređajčićem. U tim trenutcima najmanje na svijetu ih je zanimao Luka ili neki drugi mladić, djevojka, sugrađanin u nevolji, starac koji ne može prijeći cesti, ubojstva u pol bijela dana, eksplozije i još poneko ubojstvo, onako pride. Bitan im je njihov svijet ograničen na virtualnu šarenu „zbilju“ omogućenu simbiozom sa uređajčićem. To je bit i cilj života, barem njima i barem u opisanim trenucima.

Osobno ih žalim, ali im i poručujem: SRAM VAS BILO! Samo ste prošli pored ili preko Trga, niti pet minuta niste smogli odvojiti da stanete, razmislite o dosta toga (možete li?). Imali ste mogućnost izbora, birali ste i izabrali, ali još nitko od Vas ne zna što će mu vlastiti izbor i sudbina donijeti! I do sada smo bili daleko jedni od drugih, svakim danom sve dalji, što je i rezultiralo ovime što se događa, a proizvod koji su preferirali i izabrali kupci sa Trga P. Preradovića će nas (njih) možda još više udaljiti jedne od drugih. Dakako, postoji i mogućnost da je izbor proizvoda možda i dobar, ali pogreška je u koracima, u redoslijedu. Na prvom mjestu je trebao biti Luka, ili netko drugi kome je SADA potrebna pomoć, a tek onda iPhone! Ali, svatko od Vas, kupaca čuda neviđenog od šarenih laža, je svoga tela gospodar, sa Bogom danom slobodnom voljom! Birajte i dalje, ali oprezno!

A o medijskom praćenju oba događaja ne želim napisati niti riječi, jer svoje i Vaše vrijeme smatram predragocjenim da ga uludo trošim. Svi ili velika većina Vas je u te dane, posebice u subotu, pogledala barem jednu informativnu emisiju tipa vijesti, kojom prilikom ste sigurno zamijetili razliku u  medijskom tretmanu i praćenju oba događaja. Toliko!

Luka, ako nas čuješ, vidiš, čitaš, ne obraćaj pozornost na ove trkače olovnih nogu sa čudnom spravicom obješenom oko vrata, pogledaj nas, ima nas dovoljno koji ćemo Te se često sjetiti! Neka Ti to bude utjeha za propuštenu prerano ugašenu mladost, jer si nastavio živjeti u našim srcima zauvijek, a ne u memoriji nečijeg iPhone G3, toliko dugo koliko je radni vijek baterije!

Eto, pitanje i odgovor iz naslova ste, nadam se, pronašli u tekstu, a isto tako vjerujem da Vas se malo prepoznalo u redu kupaca!

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Komentari (164)