Sjećate se što ste jeli danas? Jeste li u ijednom obroku konzumirali meso ili bilo kakve prerađevine životinjskog podrijetla? Jeste li pili kavu? Kakavu pijete, s malo mlijeka, sa malo šlaga? Što ste doručkovali? Možda jedan ukusan sendvić od svinjske vratine sa kojom šniticom finog sira, možda svježe ispečena jaja sa opet nekom šunkom, možda kakve suhomesnate prerađevine pred kojima nas je malo ravnodušnih. Možda ste ljubitelj pilećih i purećih salamica. Pazite na prehranu? Jeste li onda savjesni pa ste se odlučili izbaciti višak škroba koji ste zamjenili razno raznim mliječnim proizvodima; jogurti, kisela mlijeka, fine probiotičke kulture; sve dobiveno iz mlijeka a mlijeko, da da, krava daje mlijeko. Jeste vidjeli tu kravicu dok ste zdravim gutljajevima tamanili jogurt prepun zdravih bakterija koje uzrokuje mliječno-kiselo vrenje a obnavlja nam tako potrebnu mikrofloru. A predivne paštetice, mesni naresci? Uživate i u tome?! Uheka svinjska, potrbušnice, kožice, loj, mast, papci i repovi, koagulansi, sladila i brdo boja. Vidite tu svinjicu, doduše, vidite li njene djelove dok mljackate zadovoljno?! A blaženi ručkovi, večini najglavniji obroci dana, neka su izdašni i neka je uvijek komad mesa na tanjuru. Ukusan i sočan ramstek, biftek, slatki „krmić“, kakva roštiljska mješancija, kobasice, ražnjići, pljeskavice. Može, neka je i povrća ali uvijek i svugdje mesa. Zdrav ručak; jedete variva ( čušpajze ), ujuške, gulaše, da to su fina jela, lagana i prepuna zdravih namirnica, finog i zdravog povrća. No, čekajte, kada ste zadnji put pojeli varivo bez mesa? Grah bez suhe vratine ili kakve kobasice bar da malo „zamiriši“ po loncu, kelj bez suhog mesa, gulaš sa noklicama bez malo svinjskog buta kojeg je tako lijepo narezati na kockice, „ajngemahtec“ bez pilećih krilaca i bataka. Ne, ja  vam neću povjerovati da niste ni u jednom obroku pojeli komad mesa ( osim ako niste ortodoksni vegeterijanac ili još gore; vegan ), a neću vas ni lagati, i moji obroci su skoro u 90% mesni, štoviše, sebe nazivam izrazitim mesožderom.  Ali, pitam vas još jednom, zastanete li na momenat i zapitate li se ikada, što ili koga sam upravo s tolikim apetitiom pojeo, koji dio, čiji dio, kako je to „nešto“ živjelo, kako se hranilo, kako je umrlo da bi došlo do ove faze u kojoj postaje samo to nešto, nešto što mi jedemo i u čemu sa tolikom slašću uživamo??

Vjerujem da ste se bar jednom, a znam da nije samo jednom, susreli sa raznim organizacijama za zaštitu prava nad životinjama. Jedna od svijetski najznačajnijih je PETA koja dijeluje na svim područijima kada su u pitanju prava životinja. No, neću ići globalno ( za početak ) , ostajem malo više lokalno, evo, krećem od sebe. Istinski sam ljubitelj životinja, struka mi je te orijentacije, svakodnevno se družim sa njima i uživam u njima, nisam ograničena samo na kućne ljubimce već uživam u svakom živom biću hodalo ono na četiri ili dvije noge, letjelo ili puzalo, priznajem neke od njih me i plaše no to sada nije bitno. Bitno je da ja, kao istinski zaljubljenik i osoba koja od malena živi sa životinjama uživam u konzumiranju mesa i mesnih prerađevina, ne  znam što bih za najdraže izdvojila jer sve volim, spremljeno na razne načine, ne jedem konjsko meso no to neka bude za neku drugu temu. Nikada neću postati vegeterijanac a niti ću vas ovdje nagovarati da takvo što učinite, želim da se svi samo zapitamo ; jesmo li svjesni kako je živjelo ono „meso“ koje smo maločas pojeli, zapitate li se kako žive te životinje, kako se postupa s njima, kako ih se hrani i na poslijetku, kako te životinje umiru da bi zadovoljile naše potrebe?! Zapitajte se.

Znam da sad slike prolaze kroz vašu glavu i znam da nisu lijepe, neka i nisu jer koja namjerno izazvana smrt može biti lijepa, okončanje života prije nego to priroda odluči, okončanje života prije nego li je sam život i započeo, okončanje života u agoniji. Vjerujem da sve što ste sad zamislili nije ni približno onome kako stvari stoje, mogli ste zamisliti samo tugu i jad ali dok ne vidite ili bar ne pročitate, nećete znati. Rekoh, ostat ću lokalno pa ću vam  na lokalnim prmjerima i pokušati opisati.

Jeste li ikada imali priliku vidjeti kako se drže, recimo, goveda kod nas koja se ciljano uzgajaju za meso? Znate li da država daje svakom uzgajivaču poticaj za takvo držanje? A znate li koliki to izrabljuju te nimalo ne brinu o tim životinjama već su one prepuštene na milost i nemilost, sve dok ih ne stigne ta milost, ta smrt koja je opet najgori oblik nemilosti.

U Austriji, primjerice, muznim kravama puštaju Mozartove melodije koje opuštajuće djeluju na njih, samim time povećava se kvaliteta njihovog života a srazmjerno tome i kvantiteta mlijeka koje one daju. Kako je to kod nas? Ni blizu opisanome. Doduše, postoji razlika od uzgajivača do uzgajivača no tako su rijetki koji zaista mare u potpunosti. Sve se svodi na što manja ulaganja a što veću iskoristivost same životinje. Tako da, slika je poražavajuća. Stotine životinja žive na vezovima u ograđenim boksovima gdje nemaju ni toliko mjesta da bi se pomaknule. Od kad dođu na svijet pa do momenta kada s njega odlaze ne dožive priliku da vide dnevno svjetlo, da naprave pokoji korak , osim onda kada ih se vodi na klanje. Žive i hrane se svakodnevno gazeći u svojim fekalijama, udišu amonijak koji se zavuče u svaku njihovu poru. Njišta bolje ne prolaze one koje su kao „slobodne“, puštene na otvoreno, jer to otvoreno je zapravo premalen prostor na njihovu brojnost. Glava do glave, trup do trupa, korak naprijed, korak nazad a sve po svojim fekalijama, smrad se širi i ne nestaje. Životinje su tako prepuštene same sebi, nazovi prirodna selekcija čini svoje, koja nije nimalo prirodna dok gaze jedno po drugome, dok ne postoji prostor za normalno kretanje, dok ne postoji pravovaljana veterinarska skrb. I tako iz dana u dan, bilo u boksevima, bilo na „slobodi“ sve te životinje ( goveda, svinje, perad ) svi oni žive i iščekuju, dan kada će doći po njih da ih odvedu na put do naših tanjura. Jeste li se ikada zapitali kako te životinje doživljavaju klanje? Koja je to agonija, jer one predosjećaju, ćute i slute. Nimalo obzirno, bez i trunke osjećaja za život mi ljudi odvodimo ih, nepripremljene i prestravljene, pod nož. Nastaje opći metež, smrt se osjeća u zraku, borba za život počinje. Tijela prepuna strepnje, tijela koja drhte i ne žele. Životinje zbijene u grupu protjeruju se prema mjestu gdje će njihov život završiti, jedna po jedna prolaze kroz uske prolaze odakle bjega nema, iza njih čovjek, ispred njih smrt. Ni jedna životinja ne zaslužuje da bude usmrćena na tako brutalan način, ne zaslužuje da bude svjesna svoje smrti, ne zaslužuje da iz nje život lagano istječe dok još negdje visi okrenuta glavom prema podu. I ne, nemojte okretati glavu od toga, iako nevidite, sve to jest tako. Jedemo meso životinja koje su istraumatizirane kroz cijeli svoj život, jedemo meso životinja koje gledaju do zadnje sekunde smrti u oči a to nikako nije prirodno. Zapitate li se ikada, kolika jest zapravo kvaliteta takvog mesa? Budite uvjereni, vrlo malena. Osvrnite se malo na prirodu; uzmite lavicu za primjer, kada uhvati plijen brzo i učinkovito ubija, ne dozvoljava svom ulovu da bude svjesno što ga je snašlo. U svoj brzini življenja, u pohlepnosti i gramzljivosti za profitom, postali smo toliko bezdušni da zaboravljamo biti ljudi, najobzirnija i najsvjesnija bića ,evolucijski najrazvijeniji, postajemo gori od najgorih predatora i žmirimo na sve to, pravimo se da ne postoji. Zar ne bi trebalo biti sasvim suprotno; ako već jesmo najsuperiornij, ako već jesmo najsvjesniji, ako smo sve podredili sebi; zar nebi trebali imati toliko svjesti i neizmjerno poštivati život koji smo već unaprijed nakanili uzeti u svoju korist?! Pogledajmo malo u prošlost, ne tako davnu. Ljudi su itekako cijenili one svoje dvije kravice koje su imali jer itekako su znali da od njih žive , da prodati ono malo mlijeka znači privrediti neki novac, bile su im sredstvo za rad i „sredstvo“ za život. Zašto dopuštamo da nas napredak pretvara u „neljude“ kad bi baš s tim napredkom trebali bolje znati iskoristiti sve što smo naučili. Apsurdno je kako nas današnji svijet i napredak mjenjaju na gore, kad bi jedino logično bilo da uz svako novo saznanje postanemo sve bolji i bolji, da za svaku situaciju nađemo najbolje riješenje, jer zaista , životinje ne zaslužuju život kakav danas žive , ne zaslužuju umirati na način na koji danas umiru da bi ispunile cilj; postale naša hrana.

Tko ne zna cijeniti život, nije u poziciji ni da ga uzima!

Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.

Komentari (1)

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2